Koja je pozicija i perspektiva islama, odnosno muslimana u Europskoj Uniji bila je tema okruglog stola „Europska unija i islam“, kojeg je 6. travnja na Fakultetu političkih znanosti organizirao Centar za europske studije (CES). Povod okruglog stola bilo je predstavljanje knjige „Islam iznutra“ autora Mirze Mešića, imama zagrebačkog. U nazočnosti velikog broja studenata i profesora Fakulteta, predstavnika diplomatskog kora u RH, kao i čelnika Mešihata islamske zajednice u Hrvatskoj muftije Šefka Omerbašića o izazovima multikulturanosti, islamskoj baštini u Europi, odnosu država u EU prema vjerskim zajednicama, problemima i predrasudama ulaska Turske u EU, aktualnim medijskim napisima i publicistici o islamu, te konačno o samoj knjizi „Islam iznutra“ govorili su prof. dr. Damir Grubiša, predstojnik CES-a, asistenti na Fakultetu dr. sc. Hrvoje Šprehar i mr.sc. Nataša Beširević, dr. sc. Zlatko Hasanbegović s Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar, kao i sam autor knjige imam zagrebački Mirza Mešić.

 

Multikulturalnost - propali projekt EU?

Ukoliko se u obzir uzme podatak da u EU živi 16 milijuna muslimana, a u cijeloj Europi 55 milijuna te da će, prema predviđanjima, 2050. godine 25% europskog stanovništava biti islamske vjeroispovijesti, jasna je činjenica integracije muslimana u Europskoj uniji. Međutim, integracija se ne smije provoditi kroz asimilaciju, već isključivo kroz dijalog, što promiče i sama EU konceptom multikulturalnosti i interkulturalnosti koji podrazumijevaju jedinstvo u različitosti.

 

EU je, osim zagovaranja koncepta multikulturalnosti, usvojila i nekoliko važnih dokumenata kojima se promiče dijalog s islamom, posebice Islam i EU iz 2007. te Muslimani u EU: diskriminacija i islamofobija.

 

Koliko je primjenjiv moto EU-a Ujedinjeni u različitosti, odnosno tendencija da EU kao multi-identitetska zajednica nastavi njegovati svoju multikulturalnost i interkulturalnost osnovna je problematika islama u EU naglasio je predstojnik CES-a profesor Damir Grubiša, uvodničar ovog okruglog stola. Kontrirajući opaskama pojedinih europskih čelnika o multikulturalnosti kao propalom projektu, profesor Grubiša istaknuo je pitanje koliko je EU doista učinila u pokušajima integriranja svih kultura, rasa i vjera koje su u njoj prisutne, kakav je stav građana prema toj problematici, odnosno je li multikulturalnost uopće održiv koncept u EU.

 

Islam je temelj europskog identitea jer, kako primjećuje Grubiša, iz islamske civilizacije dolaze brojne i važne tekovine koje su danas sastavni dio kulture Zapada. Profesor Grubiša je istaknuo da Bolonjsko sveučilište nije doslovce bilo prvo sveučilište u Europi jer je taj model znanstveno-obrazovne institucije preuzet iz islamske civilizacije i datira iz 9. stoljeća kada su postojala sveučilišta u Grenadi, Sevilli i Cordobi. Knjižnice i kavane također treba ubrojiti u tekovine islamske kulture. Knjiga zagrebačkog imama Mirze Mešića također se, kako je istaknuo profesor Grubiša, dotakla mnogih tema koje se tiču građana Europe, bili muslimani ili ne.

Odnos države i vjerskih zajednica u EU

Kao važan segment razumijevanja odnosa islama i državnih struktura, zanimljiva je komparacija odnosa države i vjerskih zajednica u EU. Tu je tematiku približio dr.sc. Hrvoje Špeharu, asistent na FPZG-u, katolički teolog i stručnjak za laicizam. Govoreći o različitim odnosima države i vjerskih zajednica u EU, ističu se četiri modela. Prvi je model laičke republike u koji se uklapa Francuska svojim laiciranim političkim sustavom, odnosno strogom odvojenošću crkve i države.

 

 

Drugi je model karakterističan za Njemačku, a obilježava ga suradnja crkve i države - država potpisuje ugovore s vjerskim zajednicama.

 

Za treći model karakteristična je državna crkva. Velika Britanija predstavlja primjer takvog sustava s dominantnom, tj. (nominalno) privilegiranom vjerskom zajednicom/crkvom.

 

Dr.sc. Špehar uz navedena tri modela, uvodi i četvrti model u koji ubraja hrvatski slučaj, a naziva ga tranzicijskim modelom suradnje crkve i države koji je karakterističan za tranzicijske države u Istočnoj Europi. U središtu odnosa EU prema vjerskim zajednicama nalazi se pojam eurolaičnosti, odnosno model odnosa Europske Komisije prema crkvama, religijskim zajednicama i udruženjima humanističkih, ateističkih ili agnostičkih svjetonazora. Istaknuo je da tek s mandatom Jacquesa Delorsa, predsjednika Europske komisije, dolazi do institucionalizacije odnosa, odnosno dijaloga između Europske Komisije i vjerskih zajednica u EU.

 

Lisabonskim ugovorom, u EU se razvija „eurolaičnost“ koja počiva na načelima: supsidijarnosti, pozitivnoj društvenoj ulozi religija i prepoznavanju njihove specifičnosti naspram organizacija civilnog društva, pozitivnoj neutralnosti, priznavanju konfesionalnog pluralizma, pravna osnova koja ne teži diskriminaciji religijskih i drugih uvjerenja. Dr. Špehar primjećuje da su za institucionaliziranje dijaloga između EK i vjerskih zajednica i crkava ključne bile promjene, kako unutar razvoja političkog sustava EU, koji se odvija sve intenzivnije, tako i unutar crkava/religijskih zajednica što se tiče odnosa prema izgradnji ujedinjene Europe, te prema institucijama EU.

Turska u EU – utjecaj islama na pretpristupni proces

Nastavno na raspravu o laicizmu i eurolaičnost, zanimljiv je slučaj Turske kao većinske muslimanske države i države kandidatkinje za ulazak u EU. Hoće li islam kao kulturno religijski kuriozitet Turske predstavljati problem za ulazak u EU, bila je tema o kojoj je govorila asistentica mr. sc. Nataša Beširević.

 

Pitanje odnosa prema Cipru i Kurdima, te utjecaj vojske na svakodnevni život u Turskoj najčešće su spominjani argumenti protiv turskog ulaska u EU. No, kao razloge zbog kojih bi ulazak Turske u EU mogao biti problematičan, asistentica Beširević istaknula je populaciju od 72 milijuna stanovnika koja bi joj dala veliku demografsku i političku težinu u EU. Također, problematično je pitanje vanjskih granica EU koje bi se u slučaju turskog pristupanja proširile i na dio azijskog kontinenta, uz osjetljivo pitanje: bi li EU trebala biti prisutna na azijskom kontinentu, te što to znači za budućnost proširivanja? Osim vanjskih, tu je i pitanje unutarnjih granica EU; treba li se Tursku „odsjeći“ ili uklopiti kako bi se kontrolirali problemi poput krijumčarenja droge i trgovine ljudima?

 

 

Nije zanemarivo ni pitanje europskih fondova: kako bi ulazak Turske koja ima oko 35% stanovništva zaposlenog u poljoprivredi, utjecalo na strukturalne i kohezijske fondove EU.

No najkontroverznije pitanje turskog pristupanja EU je kulturno/religijski identitet, osobito percepcija islama u EU. Beširević primjećuje da se u Kopenhaškim kriterijima za članstvo u EU nigdje ne spominje pitanje religije, no pitanje percepcije uspona političkog islama u EU je iznimno jako, na što se nadovezuju pojedine izjave europskih čelnika o dvojbenoj pripadnosti turske države europskoj civilizaciji. No postoje jaki argumenti u prilog tezi da islam neće utjecati na eventualni ulazak Turske u EU.

 

Kao prvi argument navodi se javno mnijenje u Turskoj i EU: većina Turaka su muslimani koji podržavaju sekularnu državu, svega 3% građana EU smatra islam turskim problemom ulaska u EU (većina ih navodi ekonomske probleme).

 

Drugi argument tiče se povijesnog razvoja sekularizma u Turskoj: zbog snažnog naslijeđa „oca turske države“ Kemala Mustafe, u Turskoj postoji stroga odvojenost države i religije, i nijedna turska stranka (uključujući islamističke) sekularizam ne dovodi u pitanje.

 

Treći argument tiče se modernog islama u današnjoj Turskoj, pri čemu se ističe paradoks kako EU zahtijeva od turske vlade da prihvati manje laičan odnos prema islamu jer se trenutno turska država vrlo strogo i ograničavajuće odnosi prema islamskoj religijskoj zajednici.

Islam u medijima i publicistici: od trivijalizacije do razumijevanja

Dr. sc. Zlatko Hasanbegović s Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar osvrnuo se na probleme profesionalnosti/ objektivnosti informacija u medijskom izvještavanju o aktualnim događajima vezanima uz islam, te na prevladavajući senzacionalizam i prečestu fobičnost reportaža. Spomenuo je i da se većina literature o islamu svodi na njegovo trivijaliziranje i simplificiranje u  svrhu podilaženja (pretežito neupućenoj i površnoj) publici koja nema namjeru ulaziti dublje u problematiku i želi lagano štivo o aktualnim temama. Unutar takve literature, ističe Hasanbegović, stavovi koji se iznose kreću se od izrazito islamofobnih uradaka, pa sve do djela islamskih autora koji pokušavaju islam približiti čitatelju kojemu je on stran.

 

U određenom smislu, i predstavljena knjiga Mirze Mešića odgovara žanru relativno lakog štiva, no ističe se jedinstvenim uvidom koji Mešić daje kao imam i politolog. Hasanbegović smatra da je autor uspješno u knjigu unio vlastite osjećaje, razmišljanja i iskustva zalazeći pritom dovoljno duboko u temu, te da se knjiga može smatrati kvalitetnim štivom za stručnog i laičnog čitatelja.

 

 

Islam iznutra – sastavni dio europskog identiteta

Nakon uvodnih predavanja o islamskoj baštini, sekularizmu i laicizmu, kao i studiju slučaja Turske, autor knjige, zagrebački imam mr. sc. Mirza Mešić je u kratkim crtama predstavio svoju prvu knjigu „Islam iznutra“, navodeći da je riječ o kompilaciji tekstova iz kolumne, a dotiče se vrlo aktualnih i zanimljivih pitanja poput ženskih prava u islamu, te odnosa islama i politike.

Njegova je glavna teza kako netolerancija spram muslimana proizlazi upravo iz nepoznavanja islamske tradicije, te da je islamska civilizacija heterogena civilizacija i nikako svodiva na islamski fundamentalizam i terorizam.

 

Knjiga je namijenjena širokoj čitalačkoj publici, pogotovo nemuslimanima koje se želi upoznati s temeljnim učenjima islama, ali i s islamskim stavovima o nekim aktualnim preokupacijama čovjeka u suvremenom društvu.

 

Mešić se također dotiče i nekih temeljnih zabluda i predrasuda koje se najčešće vezuju uz muslimansku vjeru. Autor ističe da je islam „vjera, religija, moral, kultura, geografija, civilizacija, dijalog i izazov“, te je upotrijebio sintagmu „Sveti mir“ kao ispravno tumačenje učenja iz Kurana, umjesto „Svetog rata“, izraza koji islamu nepravedno pripisuje ratobornost. Imam zagrebački je predstavljanje svoje knjige na Fakultetu političkih znanosti završio mišlju da se muslimani u Europi ne bi trebali „asimilirati“ ili „integrirati“, već muslimane treba promatrati kao sastavni dio europskog društvenog i kulturnog identiteta. „Europljani se ne trebaju bojati muslimana koji su se približili islamu, već onih koji su se od islama udaljili“, zaključio je imam zagrebački.